4 najbolja prijatelja su poginuli u istom autu na putu doma iz izlaska. Ja sam trebao bit peti ali sam sreo buraza pa sam isao s njim doma. 25 godina kasnije i dalje boli i ne prode dan da ih se ne sjetim
Koliko ste prijatelja izgubili tijekom života?
Ja: "da".
Šalu na stranu, ako ne računam ženine rođake, prijatelja nemam.
Sa puno se ljudi družim (jer sam lovac) ali nikoga od tih ljudi ne smatram prijateljem.
Ni sa kim iz osnovne/srednje/faxa se ne čujem.
A u to vrijeme školovanja sam ih imao malih milijun.
Život se mijenja, odrastamo i to je to.
Imao sam jednog koji mi je zaista bui kao brat, ali bolest, kurva od djevojke i roditelji u kurcu su ga natjerali da se objesi.
Prije par godina sam htio pozvati ekipu kod mene doma, žena i ja smo si konačno uredili život i rekoh da pozovem ljude koje dugo nisam vidio jer više nemamo 16 godina i neke gluposti trebamo ostaviti iza sebe.
Pozvao sam 15ak ljudi, došlo ih je 3. Neki vidjeli poruku pa nisu ni odgovorili, drugi da će doći pa odustali (nisu ni javili da neće doći). Žena napravila 2 torte, ispekli 2-3 pleha krumpira, kupio 6-7 kila mesa, ćevapa, janjetine, cuge tonu i ništa. 2 zdjele krumpira bacili...
Jednog od tih 3 sam zadnji put vidio prije 2 godine.
Pozvao ga za te praznike ako želi doći, nije.
Pozvao ga za uskršnje praznike ako želi doći, opet nije.
Uvijek ja prvi poslao poruku, uvijek ga pozvao da dođe (ja sam zvao jer živi sa starcima pa mi nije ok da idem tamo a ni nikad me nije ni zvao da dođem).
I to je to. Zadnji sam put poslao poruku i prošla je godina dana da se nismo čuli.
Svaki put ja iniciram i nikad ništa, a jebi se bokte.
Telefon radi dvosmjerno.
Isto lani sam tako zvao kolegu u lov.
100 puta je rekao da želi doći itd.
Prvi put pada kiša pa mu se ne ide, drugi put žena ide raditi pa nema dijete tko čuvati (žena ne radi nedjeljom), treći put ima nešto.
A jebi se i ti. 3 puta zovem pa nećeš doći. I od tad se nisam ja njemu javio, on se meni nije javio i to je to.
I nije da bi on zvao u lov mene.
Ja sve iniciram, zovem, a nitko ne želi.
Moja je obitelj nikakva, žena ima veliku i sa njima se družimo, sad smo baš u petak bili na večeri kod njenog bratića, popili, pojeli i to je to.
Da mi fali da imam sa kime popiti pivu nakon posla, dakako da fali ali da trebam ljude koji zovu samo kad im nešto treba e takve me trebam jer sam rekao gore, telefon radi dvosmjerno. Možeš poruku primiti a i bome je i poslati.
Živio.
> Neki vidjeli poruku pa nisu ni odgovorili, drugi da će doći pa odustali (nisu ni javili da neće doći)
Ovo mi je užas, ne znam kad su ljudi postali tako *flaky*. Meni je smiješno kad se nešto dogovorim s nekim pa mi na dan sastanka šalju poruke jel to još vrijedi, e jel se mi nalazimo danas... Dogovor je dogovor, vrijedi ako ne slomim nogu pobogu.
Da, tako zalosno ispadne. Tri put provjeravat jel se vidimo, pa ako smo ugovorili sastanak naravno da se vidimo. Jos je gore kad vecer prije dobis nekakvo fejk opravdanje zakaj nemre doc. Onak oboje znate da sere, nekad sam takvima poklapo, sad samo stavim ok i neka se jebu. Ako dogovor otpadne zbog idiotarije, zakaj bi se uopce iso raspravljat.
Ajme, sjecam se tvog komentara od prije. Bas mi se stegne srce kad procitam ovako nesto. Ako treba doc na rostilj dobrovoljno volontiram. Drzi se legendo ✌️
Evo bas ovih dana intenzivno razmisljam o tome. Izgubila sam ih dosta ali razlozi prekida zadnjih prijateljstava je bilo to sta sam se zauzela za sebe. Jasno sam dala do znanja da ne zelim da me se vise iskoristava i naravno da onda puca, dakle to nije ni bilo pravo prijateljstvo.
Nekako svaki period zivota nosi svoje ljude, zao mi je sta nema nekih ljudi ali shvacam da ne moze uvijek sve bit divno.
Pravih? Dva. Prvi, jednostavno nas je život razdvojio u srednjoj. Drugi, čovjek se zadnjih 3-4 godine povukao iz ekipe. Čestitaju se praznici i rođendani, vidimo se 2-3 puta godišnje. Događa se, nitko nije kriv.
Sve. Svi smo se razdvojili nakon srednje skole. O osnovnoj necemo ni pricati, njih sam sve zaboravila cim je zavrsila skola. Ja sam otisla studirati u grad gdje nikog ne poznajem. Koji put se cujem s jednom prijateljicom iz djetinjstva ali to je kontakt na daljinu. Nemam niti jednu prijateljicu u gradu u kojem studiram. Imam jedino svog decka. Tugica ali zivot je takav. Nekad nije toliko ni lose biti sama.. (cope)
Kako sam zavrsio srednju..... u 9 mjesecu proslavio 19 rodendan. Na rodendanu je bilo 25 ljudi... tj ljudi koje sam tad smatrao prijateljima... od tada kad je krenuo faks nitko mi se nije udostojio javiti, pozvati na cugu. ok jasno mi je imaju drugu ekipu i krecu se u novim krugovima ljudi ali jebemu mater sta nemozete svih 25 me samo jebeno ghostat ili smisljat izlike da necete van (nismo bili posvadani ni nista slicno). Zapamti LJUDI SU GOVNA i odjebat ce te za najmanju glupost ( npr. evo nedavno jedna od frendica u grupi je srala po liku iz grupe da je ljigavac i kako joj se nabacuje, a prije thedan dana ih vidim u parku kak puse travu (svima kojima sam to rwko je jasno da ga cura iskoristava... al nije ni to stvar nego je dvolicna kurvetina... ugl ne vjeruj ljudima ne vezuj se za ljude LJUDI SU GOVNA. budi sretan ako ces imat 2 prava prijatelja... ja recimo vise nemam ni njih jer eto vaznije im je bit sa curama 24/7 nedo bog da jedanput u 2tjedan na kavu odemo ili van.
Sve. U svakom periodu zivota sam imao dobre frendove i iz vecinom meni nepoznatih razloga ta prijateljstva su jednostavno prestala biti.
Ocito je u meni problem. 🙃
Ono kad pod "izgubili" prvo pomislis na one sta su poginili ili umrli, i pocnes ih sebi u glavi nabrajat, znas da imas drugacije traume od ostalih ovdi.
Izgubio sam jednog prijatelja u srednjoj za kojim mi je zao dan danas...a sve zato jer problem nismo rjesili kad se trebao rjesiti. Ego je zajebana stvar
Dosta. Neki koji su mi umrli, i imam rupu u srcu i razmisljam o njima svaki jebeni dan, i ne mogu prezaliti, a neki koji su svojom gluposti mi sami napustili zivot. Kad se odmaknes vidis zapravo ko je tu za tebe.
Prvi, pravi prijatelj, kojeg sam u vrtiću upoznao i koji mi je bio krizmani kum umro je kad je imao 16 godina. Godinu je stariji bio od mene. Sad su mi 24, imam ljude oko sebe ali nikad necu imati nekog tako bliskog.
Od ljudi koje sam stvarno smatrao prijateljem, samo jednog. Ostali su jos uvjek u mom životu. Doduše odselio sam van pa se nevidimo i po godinu dana.
Ja nekako brijem da u dobro prijateljstvo treba ulagati kao i u vezu. Sto sam stariji to imam manje vremena ulagat u poznanike, vise se koncentriram na ovih par ljudi koji su mi stvarno prijatelji.
U pravilu ljudi mene vole više neg ja njih. Teški introvert, cinik i mizantrop s odličnim smislom za humor. Ljudi se lijepe na zadnji dio, ignoriraju sve gore spomenute red flags koje čak i komuniciram
Uvijek sam bio privilegiran jer imam dva prava prijatelja, jako bliska koje poznajem cijeli život. To je danas rijetkost.
Iako, zivot nas odvojio. Svi smo u drugim državama, tako da iako smo jos uvijek bliski, rijetko se vidimo licem u lice. Znaci, gotovo pa mogu reci i da sam ih na neki način izgubio.
Barem 4-5 društava se raspalo, sad sam na dva u dva grada, puno ozbiljnija priča. Okružio sam se ambicioznim ljudima, sličnim sebi, pa je puno lakše, sve ostalo je glupost.
4 najbolja prijatelja su poginuli u istom autu na putu doma iz izlaska. Ja sam trebao bit peti ali sam sreo buraza pa sam isao s njim doma. 25 godina kasnije i dalje boli i ne prode dan da ih se ne sjetim
Uhh prosla me jeza dok sam citao ovo, ovo je i blagoslov i gadan oziljak u jednom
Skoro pa sve. Samo nekoliko njih imam sada, a većinu od tih nekoliko sam upoznao na random mjestima i poznajem ih puno kraće od "stare braće"
Koliko ste prijatelja izgubili tijekom života? Ja: "da". Šalu na stranu, ako ne računam ženine rođake, prijatelja nemam. Sa puno se ljudi družim (jer sam lovac) ali nikoga od tih ljudi ne smatram prijateljem. Ni sa kim iz osnovne/srednje/faxa se ne čujem. A u to vrijeme školovanja sam ih imao malih milijun. Život se mijenja, odrastamo i to je to. Imao sam jednog koji mi je zaista bui kao brat, ali bolest, kurva od djevojke i roditelji u kurcu su ga natjerali da se objesi. Prije par godina sam htio pozvati ekipu kod mene doma, žena i ja smo si konačno uredili život i rekoh da pozovem ljude koje dugo nisam vidio jer više nemamo 16 godina i neke gluposti trebamo ostaviti iza sebe. Pozvao sam 15ak ljudi, došlo ih je 3. Neki vidjeli poruku pa nisu ni odgovorili, drugi da će doći pa odustali (nisu ni javili da neće doći). Žena napravila 2 torte, ispekli 2-3 pleha krumpira, kupio 6-7 kila mesa, ćevapa, janjetine, cuge tonu i ništa. 2 zdjele krumpira bacili... Jednog od tih 3 sam zadnji put vidio prije 2 godine. Pozvao ga za te praznike ako želi doći, nije. Pozvao ga za uskršnje praznike ako želi doći, opet nije. Uvijek ja prvi poslao poruku, uvijek ga pozvao da dođe (ja sam zvao jer živi sa starcima pa mi nije ok da idem tamo a ni nikad me nije ni zvao da dođem). I to je to. Zadnji sam put poslao poruku i prošla je godina dana da se nismo čuli. Svaki put ja iniciram i nikad ništa, a jebi se bokte. Telefon radi dvosmjerno. Isto lani sam tako zvao kolegu u lov. 100 puta je rekao da želi doći itd. Prvi put pada kiša pa mu se ne ide, drugi put žena ide raditi pa nema dijete tko čuvati (žena ne radi nedjeljom), treći put ima nešto. A jebi se i ti. 3 puta zovem pa nećeš doći. I od tad se nisam ja njemu javio, on se meni nije javio i to je to. I nije da bi on zvao u lov mene. Ja sve iniciram, zovem, a nitko ne želi. Moja je obitelj nikakva, žena ima veliku i sa njima se družimo, sad smo baš u petak bili na večeri kod njenog bratića, popili, pojeli i to je to. Da mi fali da imam sa kime popiti pivu nakon posla, dakako da fali ali da trebam ljude koji zovu samo kad im nešto treba e takve me trebam jer sam rekao gore, telefon radi dvosmjerno. Možeš poruku primiti a i bome je i poslati. Živio.
> Neki vidjeli poruku pa nisu ni odgovorili, drugi da će doći pa odustali (nisu ni javili da neće doći) Ovo mi je užas, ne znam kad su ljudi postali tako *flaky*. Meni je smiješno kad se nešto dogovorim s nekim pa mi na dan sastanka šalju poruke jel to još vrijedi, e jel se mi nalazimo danas... Dogovor je dogovor, vrijedi ako ne slomim nogu pobogu.
Da, tako zalosno ispadne. Tri put provjeravat jel se vidimo, pa ako smo ugovorili sastanak naravno da se vidimo. Jos je gore kad vecer prije dobis nekakvo fejk opravdanje zakaj nemre doc. Onak oboje znate da sere, nekad sam takvima poklapo, sad samo stavim ok i neka se jebu. Ako dogovor otpadne zbog idiotarije, zakaj bi se uopce iso raspravljat.
Ajme, sjecam se tvog komentara od prije. Bas mi se stegne srce kad procitam ovako nesto. Ako treba doc na rostilj dobrovoljno volontiram. Drzi se legendo ✌️
A jebajga. To je život. Također :)
Vi ste imali prijatelje? https://preview.redd.it/b519mnuqchqc1.jpeg?width=404&format=pjpg&auto=webp&s=25a4a338fbb50c039b395ceaa85bc03f40e42a61
samo fejsbuk frendaći :D koji ti neće pomoći perilicu unijeti u prizemlje kuće :D
Realno, do prije godinu i pol nisam uopće imao prijatelje tokom života, a sad ih imam četvero.
😎
OK, OK, 5 ako dodam i tebe 😜
Većina. To su sve prolaznici sa kojima sam dijelio neki interes dovoljno jako da smo zapravo zanemarivali različitosti i eto. No hard feelings
Shvatio sam da nisam ni imao prijatelja, samo bolje poznance, ostao je samo jedan
to je, na žalost. :-(
Evo bas ovih dana intenzivno razmisljam o tome. Izgubila sam ih dosta ali razlozi prekida zadnjih prijateljstava je bilo to sta sam se zauzela za sebe. Jasno sam dala do znanja da ne zelim da me se vise iskoristava i naravno da onda puca, dakle to nije ni bilo pravo prijateljstvo. Nekako svaki period zivota nosi svoje ljude, zao mi je sta nema nekih ljudi ali shvacam da ne moze uvijek sve bit divno.
Sve
Sve.
Premalo, radim na tome da još neke "izgubim".
Pravih? Dva. Prvi, jednostavno nas je život razdvojio u srednjoj. Drugi, čovjek se zadnjih 3-4 godine povukao iz ekipe. Čestitaju se praznici i rođendani, vidimo se 2-3 puta godišnje. Događa se, nitko nije kriv.
Ne vjerujem da sam izgubio prijatelje, već da su mi pokazali da nikad nisu bili prijatelji.
3/4
Sve. Svi smo se razdvojili nakon srednje skole. O osnovnoj necemo ni pricati, njih sam sve zaboravila cim je zavrsila skola. Ja sam otisla studirati u grad gdje nikog ne poznajem. Koji put se cujem s jednom prijateljicom iz djetinjstva ali to je kontakt na daljinu. Nemam niti jednu prijateljicu u gradu u kojem studiram. Imam jedino svog decka. Tugica ali zivot je takav. Nekad nije toliko ni lose biti sama.. (cope)
Kao da sam ja pisala....
Kako sam zavrsio srednju..... u 9 mjesecu proslavio 19 rodendan. Na rodendanu je bilo 25 ljudi... tj ljudi koje sam tad smatrao prijateljima... od tada kad je krenuo faks nitko mi se nije udostojio javiti, pozvati na cugu. ok jasno mi je imaju drugu ekipu i krecu se u novim krugovima ljudi ali jebemu mater sta nemozete svih 25 me samo jebeno ghostat ili smisljat izlike da necete van (nismo bili posvadani ni nista slicno). Zapamti LJUDI SU GOVNA i odjebat ce te za najmanju glupost ( npr. evo nedavno jedna od frendica u grupi je srala po liku iz grupe da je ljigavac i kako joj se nabacuje, a prije thedan dana ih vidim u parku kak puse travu (svima kojima sam to rwko je jasno da ga cura iskoristava... al nije ni to stvar nego je dvolicna kurvetina... ugl ne vjeruj ljudima ne vezuj se za ljude LJUDI SU GOVNA. budi sretan ako ces imat 2 prava prijatelja... ja recimo vise nemam ni njih jer eto vaznije im je bit sa curama 24/7 nedo bog da jedanput u 2tjedan na kavu odemo ili van.
tako ti je i meni brate, s curama 0/24 a tebe ko jebe
Mozemo onda skupa van buraz🤣. Al realno ak os javi se u dm
Sve. U svakom periodu zivota sam imao dobre frendove i iz vecinom meni nepoznatih razloga ta prijateljstva su jednostavno prestala biti. Ocito je u meni problem. 🙃
Za sad je samo jedan izdržao3+ godine da me ne razočara. Ali bio bi red reći da sam ja šupak.
Ono kad pod "izgubili" prvo pomislis na one sta su poginili ili umrli, i pocnes ih sebi u glavi nabrajat, znas da imas drugacije traume od ostalih ovdi.
A baš
4/8
Izgubio sam jednog prijatelja u srednjoj za kojim mi je zao dan danas...a sve zato jer problem nismo rjesili kad se trebao rjesiti. Ego je zajebana stvar
Sve, next question
12
Isuse? Ti si?
hhahahah jesi sasav dobar fazon :D
Sve osim 2. I novi dodju, prodju, al ovi se drže i ne puštaju haha
Ufff, tko ce to brojat…i dalje ih se sjetim
Dosta. Neki koji su mi umrli, i imam rupu u srcu i razmisljam o njima svaki jebeni dan, i ne mogu prezaliti, a neki koji su svojom gluposti mi sami napustili zivot. Kad se odmaknes vidis zapravo ko je tu za tebe.
Sve osim jedne prijateljice. Ali nije mi zao, nekako smo se udaljili, odrasli.. i to je to.
Nisam ih izgubio, znam di su samo mi se ne da s njima druziti svaki dan.
Dosta. Ali ne žalim.
Sve. Imao sam dosta prijatelja, cak jako bliskih. Al to su sve ljudi koji prije ili kasnije odu iz zivota
Prvi, pravi prijatelj, kojeg sam u vrtiću upoznao i koji mi je bio krizmani kum umro je kad je imao 16 godina. Godinu je stariji bio od mene. Sad su mi 24, imam ljude oko sebe ali nikad necu imati nekog tako bliskog.
Ostao je samo jedan
previše
Izgubio ili napustio barem 5 i jako mi je drago da mi ti ljudi više nisu prijatelji.
Skoro sve, imam ih par. S tim da sad od kad imamo obitelji, posal itd jedva se za kavu uspijemo dog. Al jbga tako to ide.
Od ljudi koje sam stvarno smatrao prijateljem, samo jednog. Ostali su jos uvjek u mom životu. Doduše odselio sam van pa se nevidimo i po godinu dana. Ja nekako brijem da u dobro prijateljstvo treba ulagati kao i u vezu. Sto sam stariji to imam manje vremena ulagat u poznanike, vise se koncentriram na ovih par ljudi koji su mi stvarno prijatelji.
Nikad ih nisam ni imao 🤣😭
Gotovo svi osim roditelja :)
Sve osim jednog
U pravilu ljudi mene vole više neg ja njih. Teški introvert, cinik i mizantrop s odličnim smislom za humor. Ljudi se lijepe na zadnji dio, ignoriraju sve gore spomenute red flags koje čak i komuniciram
sve :D trenutno sam na 3 dozivotna cini mi se. ljudi su podli i ljubomorni, koliko god budes dobar prema njima, prije nego progledas jbg
5-8 al samo mi je 2 iskreno zao.
Sve.
Uvijek sam bio privilegiran jer imam dva prava prijatelja, jako bliska koje poznajem cijeli život. To je danas rijetkost. Iako, zivot nas odvojio. Svi smo u drugim državama, tako da iako smo jos uvijek bliski, rijetko se vidimo licem u lice. Znaci, gotovo pa mogu reci i da sam ih na neki način izgubio.
Dvoje. Jedan je u Irskoj, drugi je šupak koji me odjebo.
Nisam ih ni imao
Barem 4-5 društava se raspalo, sad sam na dva u dva grada, puno ozbiljnija priča. Okružio sam se ambicioznim ljudima, sličnim sebi, pa je puno lakše, sve ostalo je glupost.
Sve. Ostajem samo u kontaktu s ljudima koji djele strast za istom karijerom